Malo je prometnih nesreća koje su obavijene takvim velom tajni kao što je to strašna nesreća vlaka do koje je došlo u kolovozu 1949. godine na ulazu u željezničku stanicu Sveti Petar u Šumi. U vlaku je bilo puno djece iz najnižih razreda pučke škole. Najviše djece je bilo iz Zagreba, nešto manja grupa djece je bila iz Beograda. Svi su oni trebali provesti oko mjesec dana u Medulinu, uživajući u igri, moru i ljetu. Nekima je odlazak u Medulin bio preporučen zbog bržeg oporavka od bolesti, nekima zato jer su u to teško poslijeratno doba kod kuće bili gladni. Među malim putnicima u vlaku bilo je i puno dječice koja su u Drugom svjetskom ratu ostala bez roditelja, bez obitelji. Tog kobnog jutra, u petak 05. kolovoza 1949. godine u 9.44 sati na ulasku u željezničku stanicu u Svetom Petru u Šumi čuo se strašan tresak, a zatim plač, jauci, vrištanje… Prvi su priskočili u pomoć željezničari i ljudi iz okolice. Zatim je došla vojska s vojnim kamionima. Pobrinuvši se da se svi ostali udalje s mjesta nesreće, vojska je sama nastavila izvlačili djecu iz zdrobljenih vagona. U neke kamione ukrcavali su ranjenu djecu, u neke su stavljali mala tijela onih koji su poginuli. Šturo službeno priopćenje objavljeno je u novinama nakon par dana i u njemu se spominjalo kako je u željezničkoj nesreći poginulo petnaest dok je ranjeno šezdeset malih putnika. Ranjenici su vojnim kamionima odvezeni u bolnicu u Pulu. I to je bilo to, to su i do danas jedini dostupni podaci o nesreći!
Istragu je provodila savezna UDBA. Rezultati istrage nisu nikada objavljeni, a izgleda da je cijela dokumentacija koja se trebala čuvati u Beogradu u arhivu tadašnje države (Federalne Narodne Republike Jugoslavije) nestala. Tijela poginule djece iz Zagreba dovezena su u malim zatvorenim ljesovima na Mirogoj. Roditelji su ih mogli identificirati samo po odjeći koja je bila izložena uz svaki lijes. Roditelji koji su bili toga dana na Mirogoju spominjali su da je na Mirogoju bilo puno više ljesova od petnaest koliko je po službenom priopćenju bilo žrtava. I očevici nesreće u Svetom Petru u Šumi navodili su da je broj žrtava bio puno veći, no očito se stvarni broj žrtava nastojao prikriti. Ratne siročiće nitko nije mogao službeno identificirati pa je lako moguće da oni koji su poginuli nisu ni uključeni u objavljen broj žrtava. Ranjenoj djeci koja su bila iz Zagreba nisu dali da se vrate u Zagreb. Svi ranjenici su se liječili u Istri, a, kada su se dovoljno oporavili, poslani su u odmaralište u Medulin. I ovo je bio pokušaj zataškavanja istine, na ovaj način bilo je onemogućeno da se sva ranjena djeca odjednom vrate kući. U ovoj strašnoj situaciji i zataškavanju istine, pojavilo se nekoliko teorija o uzroku tragedije. Po nekima uzrok je bila skretnica, drugi su navodili da je gorivo bilo razliveno po tračnicama zbog čega je vlak počeo proklizavati, treći su spominjali da se vlak kretao prevelikom brzinom te je naglo kočenje dovelo do iskliznuća vlaka iz tračnica. Postoji i teorija da su nesreću namjerno izazvali pristaše Informbiroa jer je do nesreće došlo nedugo nakon izdvajanja Jugoslavije iz Informbiroa kojeg je predvodio SSSR.
Nema komentara:
Objavi komentar