Buzet – palača Verzi

Kada sam bila u Chicagu, otišla sam vidjeti najstariju kuću u gradu (kuća Clarke-Ford, sagrađena oko 1836.). Neboderi  i ostale ogromne zgradurine ostavljaju me ravnodušnom. Zbog potpuno drugačije prošlosti pojmovi „staro“ ili „najstarije“ kod nas ili u Americi poprilično su drugačiji. Što bi na primjer rekli Amerikanci za ulicu Pod Fumiju u Gračišću u kojoj su kuće iz 15. stoljeća, za naše prastare crkve i crkvice, za niz starih kuća koje sam spomenula na blogu, pa i za palaču Verzi (palaču Vertiis) u Buzetu? Palača Verzi je sagrađena 1629. i nalazi se kraj župne crkve u Buzetu. Palača je nedavno obnovljena i danas je u njoj „Poduzetnički inkubator Verzi“. Palača je pripadala obitelji Verzi (Vertiis) pa je na pročelju njihov obiteljski grb. Ispod grba uklesan je njihov moto: „Od Verzijevih smo, uvijek odani Lavu, za čiju ću vlast i smrt rado podnijeti“. 

Jedna palača Verzi postoji i u Kopru, a dio obitelji se iz Kopra preselio u Buzet. Do ovog preseljenja je vjerojatno došlo nakon što je sjedište Rašporskog kapetanata iz razrušenog Rašpora preseljeno u Buzet (1511. godine). Ubrzo je obitelj postala poznata i vrlo cijenjena u Buzetu pa se i njihova obiteljska grobnica nalazila u župnoj crkvi. Prvi član ove obitelji koji se spominje u Buzetu je advokat Francesco Verzi (1514. godine) koji je u gradu imao nekoliko nekretnina. Njegov sin i nasljednik Alessandro također se spominje, no samo zbog niza svađa, prijetnji građanima pa čak i zbog oružanog sukoba. Alessandro definitivno nije bio član obitelji s kojim se obitelj mogla ponositi jer je na koncu prognan s područja kapetanata. Brojni članovi obitelji bili su poznati vojni zapovjednici, a neki su bili službenici Rašporskog kapetanata. Kako su se ubrajali u domaće plemstvo nisu mogli obnašati funkciju rašporskog kapetana jer je kapetane birala Venecija isključivo iz redova plemstva iz Venecije. Neki od njih su bili zapovjednici buzetske vojne posade, a neki su branili grad u vrijeme Uskočkog rata. Stoga nije čudno da su i pogibali u ratovima koje je vodila Venecija. Buzetska grana obitelji izumrla je krajem 18. stoljeća. Tada je palača promijenila vlasnike i doživjela manje preinake.

Motovun – grb s pet kula

Na grlu bunara ispred hotela Kaštel (nekada palača Polesini) nalazi se jako star grb Motovuna na kojem je Motovun s jednom kulom. Noviji grbovi, pa i ovaj koji se danas koristi, prikazuju Motovun s pet kula jer se u jednoj fazi u prošlosti na vrhu brežuljka doista nalazilo pet kula. Kula je bilo i više, no one se nisu nalazile na vrhu brežuljka, bile su niže na padinama. Kroz povijest, broj kula i izgled zidina mijenjali su se zbog razvoja novog oružja i širenja grada. Danas su najbolje sačuvane najstarije zidine. Ove zidine su iz 11. i 12. stoljeća, redovito su se održavale, a osim obrane s vremenom su dobile još jednu važnu ulogu, postale su potporni zidovi (zidine koje su sagrađene kasnije nisu imale ovu ulogu, pa su sačuvani samo mali dijelovi). 

Prije 14. stoljeća na zidinama su napravljeni prsobrani. Prsobrani su maknuti vjerojatno početkom 17. stoljeća, do danas su sačuvani samo na jedinoj sačuvanoj kuli (to je zvonik crkve Svetog Stjepana). Osim kule - zvonika, ovaj najuži prsten zidina imao je i kulu Torre del Leone, kulu Torricino Grande, kulu Carrara i kulu Franco (ukupno pet kula). Kule su porušene otprilike u vrijeme kada su sa zidina maknuti prsobrani. Kroz ovaj prsten zidina vodila su gradska vrata koja su sačuvana do danas. Današnji izgled ovih gradskih vrata nastao je u 16. stoljeću, vjerojatno za vrijeme podestata Francesca Mema jer se iznad vrata nalazi grb obitelji Memo. Još su vidljive udubine pomoću kojih su se vrata mogla zatvoriti rešetkama. U drugoj fazi, tijekom 12. i 13. stoljeća, napravljen je drugi prsten zidina od kojega su sačuvani samo tragovi. Gradnjom ovog novog prstena zidina, kaštel je bio zaštićen s dvostrukim zidinama, a nove zidine su štitile i kuće u podgrađu. Od ovih zidina najbolje su sačuvana gradska vrata Nova vrata (Porta Nuova) i dio bedema ispod komunalne palače. 

Današnji izgled Novih vrata nastao je početkom 17. stoljeća kada je podestat bio Marco Pasqualegio. Nad vratima su se nalazili prsobrani, no 1607. umjesto prsobrana napravljen je krov, a rešetke kojima su se vrata zatvarala zamijenjene su debelim hrastovim vratima. I ovaj prsten zidina imao je nekoliko kula: kulu Barbakan, kulu Fossal i kulu Svetog Ciprijana. Kako Gradiziol (ulica kojom se penjete prema starom dijelu Motovuna) nije bio zaštićen zidinama, na padini koja nije jako strma sagrađen je zid uz kojega je prokopan jarak. Na talijanskom jeziku riječ fosso znači jarak, tako je nastala ulica Fossal. Na najnižoj točki Fossala su se nalazile kula Fossal i jedna gradska vrata, a postojala su i mala gradska vrata Portizza. Gradiziol nije bilo potrebno štititi na sjevernoj strani koja je puno strmija. U vrtu samostana servita pronađeni su ostaci bastionskog sustava. Početkom 13. stoljeća započela je gradnja zidina koje su štitile podgrađe Borgo (dio Borga nastao u 12. stoljeću). Kroz ove zidine su vodila gradska vrata Svetog Ciprijana koja su se nalazila kraj crkve Svetog Antuna Padovanskog (crkva je do 15. stoljeća bila posvećena Svetom Ciprijanu). U trećoj, ujedno i posljednjoj fazi gradnje zidina (14.st.) zidine su dodatno proširene zbog zaštite novosagrađenog dijela Borga. Kroz njih su vodila gotička vrata koja postoje i danas (na drugoj fotografiji).

Motovun – legenda o kraljici

Legendu o kraljici Riccardi iz Motovuna pronašla sam u tekstu „Fortifikacija Motovuna u srednjem i ranom novom vijeku“ (autorica Michele Benčić). Riccarda je doista postojala i krajem 12. stoljeća bila je gospodarica Motovuna. Osim njezinog imena, o Riccardi se ne zna gotovo ništa. Jedan stari dokument spominje Riccardu, ime njezine majke (Palma) i djeda (Artuico). Zna se i da je 1222. godine vlasnik jednog dijela Riccardine imovine postao Majnard Gorički. U 17. stoljeću je biskup Giacomo Filippo Tomasini zabilježio jednu legendu. Po legendi, nakon smrti njezinog supruga, istarskog kralja, kraljica je od njegove zlatne čaše dala napraviti zlatni kalež i zatim ga je poklonila crkvi.

Jednog dana je kraljica pronađena mrtva ispred velike crkve u Motovunu, a na glavi je imala zlatnu krunu te je pokopana u crkvi do njezinog supruga. Povjesničar Luigi Morteani (Motovun, 1854 – Grožnjan, 1936) je smatrao da se zabilježena legenda tiče upravo Riccarde. Istina je da su nekada motovunski bogataši imali svoje grobnice u crkvi Svetog Stjepana. To je bila starija crkva od današnje koja se gradila 34 godine, a dovršena je 1614. godine. Po još jednoj od motovunskih legendi, postojao je podzemni prolaz kojim se iz crkve Svetog Stjepana moglo doći sve do podnožja brežuljka, no do danas ostaci takvog prolaza nisu otkriveni. 

Grožnjan - statut

Izgleda da je Grožnjan imao svoj statut i prije 1358. godine kada je Grožnjan kupila Venecija za 4.000 dukata. Ovaj najstariji statut nije sačuvan no sačuvan je statut pisan 1558. na talijanskom jeziku na pergameni te tri njegova prijepisa. Statut se sastojao od četiriju knjiga od kojih je svaka pokrivala određeni segment života. Jedna knjiga bavila se sudstvom, druga ugovorima, treća oporukama, a četvrta kaznama kod počinjenja zločina. Osim toga, statut je imao 159. članaka koji su dodavani naknadno, kada se za to ukazala potreba. Posljednji članak dopisan je 1795. godine, samo dvije godine prije pada Mletačke Republike (1797. godine). 

Statut je definirao i biranje dva župana; gradskog župana koji je upravljao Grožnjanom i seoskog župana koji je upravljao okolnim selima. Podestati koje je postavljala Venecija nisu imali pravo uplitati se u biranje grožnjanskih župana. Suci, okupljeni u gradskoj loži (na fotografiji), donosili su svoje odluke upravo koristeći statut. Statut je nalagao da se nakon 3 sata noću mogao kretati gradom samo onaj koji je imao svjetlo. Interesantno je da je statut definirao i lažne optužbe. Ako bi netko lažno optužio drugu osobu i to se u procesu dokazalo, kaznu koju bi za taj prekršaj trebao platiti optuženi (da je bio kriv) plaćao je onaj koji je dotičnog lažno optužio. Grožnjanski statut (prijepisi iz 1805. godine i iz 18.st.) čuvaju se u Pazinu. Grožnjanski statut iz 1558. čuva se u Rimu i Trstu.

Grožnjan – župna crkva

Prvi puta se ova crkva u Grožnjanu spominje 1310. godine. Tada je to bila crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Tek je kasnije crkva posvećena Svetom Vidu, Modestu i Krešenciji. Tadašnja crkva je bila poprilično manja od današnje. Gradnja samostojećeg zvonika započela je 1600. godine, a vrh zvonika sagrađen je osamdesetih godina 17.st. Početkom 18. stoljeća kanonik Antonio Puzzer znatno je proširio crkvu i tada je zvonik postao sastavni dio crkve (više nije bio samostojeći). Do danas su sačuvane korske klupe s grbom obitelji Puzzer. Godine 1770. crkva je obnovljena u baroknom stilu. 

U crkvi su orgulje koje je 1846. napravio poznati majstor Giuseppe Girardi rodom iz Rossana kraj Vicenze. Restauracija orgulja početkom 21. stoljeća trajala je skoro šest godina. U kolovozu 1800. godine u Tarsku valu se pred nevremenom sklonio brod s papom Piom VII i nekoliko kardinala. Tada je grožnjanski župnik Dubaz preuzeo na sebe brigu o ovim važnim gostima. U znak zahvalnosti papa je grožnjanskom župniku dodijelio kanoničke ovlasti te je župnik Dubaz, između ostalog, imao pravo nositi kanoničko purpurno ruho. U prošlosti se u crkvi čuvao i grožnjanski statut.

Brseč – crkva Svetog Jurja

U početku je župna crkva Svetog Jurja bila jednobrodna manja crkva nepravilnog tlocrta. Dvije bočne kapele sagrađene su naknadno i s nekim drugim dogradnjama je crkva s vremenom postala veća. Današnja fasada napravljena je 2013., a unutrašnjost crkve se obnavljala devedesetih godina 20. stoljeća. Tada su u crkvenoj lađi otkriveni ostaci fresaka koje je naslikao majstor Albert iz Konstanza. Freske su naslikane oko 1470. godine pa se zna da je najstariji dio crkve sagrađen prije toga. U svetištu freske nisu pronađene pa se pretpostavlja da je ono dozidano kasnije, negdje između 1470. i gradnje bočnih kapela u 17. stoljeću. Kraj crkve je pronađen glagoljaški natpis nastao oko 1610. koji spominje gradnju sakristije (prostorija uz svetište u kojoj se čuvaju sveti predmeti). Jedna bočna kapela je kapela Svetog Aurelija, a u njoj je nedavno restaurirani drveni oltar. U relikvijaru na oltaru nalaze se moći Svetog Aurelija koje je iz Rima u Brseč 1654. godine donio brsečki župnik Grgur Mavrović (Gregorio Mavrovich). Kada je župnik donio relikvije u Brseč, one su se prvo čuvale na oltaru Gospe Karmelske, a čim je dovršen oltar Svetog Aurelija prenesene su na ovaj oltar. Relikvijar s moćima Svetog Aurelija je u obliku škrinje, iznutra obložen i ukrašen crvenom svilom s bijelim ukrasima. 

U stručnom radu „Konzervatorsko restauratorski radovi na oltaru sv. Aurelija iz župne crkve Sv. Jurja u Brseču“ autora Anđelka Pedišića (Godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda 1/2010) pronašla sam podatak da su u relikvijaru kosti lubanje s krunom položene na maleni svileni jastuk. Ostatak tijela je imitat (napravljen od svile, ispunjen vatom) s rukavicama i kožnatim papučama. Napravljeni imitat dimenzijama ne odgovara lubanji (znatno je manji). Stručna obnova oltara dovršena je 2010., a odvijala se u nekoliko faza tijekom kojih su na oltaru otkriveni grb Grgura Mavrovića i pečat s grbom plemićke obitelji Hachenwarth kojeg je koristio grof Sigismund Anton von Hohenwart (tršćanski biskup od 1791. do 1794. i bečki nadbiskup od 1803. do 1820.). Druga bočna kapela posvećena je Blaženoj Djevici Mariji i dovršena je 1647. godine. Na starim grafikama očito je da je samostojeći zvonik crkve Svetog Jurja nekada bio obrambena kula. Uz zvonik ćete vidjeti i ostatke zidina koje su u prošlosti štitile gradić Brseč.

Brijuni – kamenolom Gospin kamenjak

Krajem 19.st. i početkom 20.st. vizija Paula Kupelwiesera, novog vlasnika Brijuna kao i znanje i iskustvo njegovog šumara Alojza Čufara definitivno su bili daleko ispred njihovog vremena. Način na koju su krajobrazno uredili Veli Brijun i stare kamenolome na otoku u to je vrijeme bio još neviđen u Europi, a vjerojatno je i danas izvor inspiracije mnogima koji se bave hortikulturom. Sve se na otoku radilo planski; pošumljavanje, sadnja egzotičnih biljaka, gradnja staza i cestica, transformacija zapuštenih kamenoloma u divne šetnice s klupama… Šetnja većinom brijunskih kamenoloma i danas je poseban doživljaj (Čufarov kamenolom, Kochov kamenolom (na fotografiji), kamenolom u kojem je kasnije napravljen zoološki vrt i kamenolom pod brdom Straža) mada su kamenolomi danas ipak drugačiji no što su bili početkom 20.st. jer su, nakon ere Kupelwiesera, i kamenolomi i hortikultura na otoku doživjeli (preživjeli) nekoliko faza devastacije. Na žalost, kamenolom u Gospinoj uvali (takozvani Gospin kamenjak) danas ne možete posjetiti. Kamenolom se nalazi između ostataka bazilike Svete Marije i uvale Dobrika (dio Gospine uvale ili uvale Val Madona). 

Početkom 20.st. i u kamenolomu Gospin kamenjak je uređena šetnica. Uz šetnicu je s obje strane bio napravljen nizak zidić građen tehnikom suhozida. S jedne strane šetnice nalazila se kamena stijena visine do 10 metara (ostatak kamenoloma), a između šetnice i ove stijene bio je rasadnik. Naime, Čufar je s punim pravom zaključio kako je na ovoj lokaciji idealna mikroklima, pogotovo u hladnijem dijelu godine, pa je u rasadniku sadio mlade sadnice egzotičnog bilja tek dopremljene na otok. Kada bi sadnice ojačale, presađivale su se na unaprijed određenu lokaciju. Tako su kamenolom ukrašavale mlade predivne biljke čineći šetnju austrougarske elite još čarobnijom. Kako bi se dame u dugačkim haljinama i gospoda u odijelima mogli i odmoriti i ovdje su bile postavljene secesijske klupe. U vrijeme Italije, pa tijekom Drugog svjetskog rata i u poslijeratnoj obnovi u nekoliko navrata je brijunska hortikultura doživjela devastaciju. Po izvještajima komisija iz 1948. i 1952. godine ukupno je na otoku posječeno više od 10.000 velikih stabala; najviše čempresa, borova i cedrova. Ova brojka ne uključuje stabla lovora koji su posječeni u kamenolomima na Velom Brijunu. Kamenolom Gospin kamenjak čak se sredinom 20.st. ponovno koristio kao kamenolom zbog obnove zgrada i gradnje novih vila na otoku. Tako je nestala i šetnica i rasadnik i čarobna atmosfera kamenoloma Gospin kamenjak u kojem je bilo posječeno gotovo petstotinjak stabala. Danas je Gospin kamenjak toliko zarastao u makiju da ga ne možete posjetiti što naravno ne znači da netko tko obožava Brijune ne može čitati o njemu i nadati se da će jednog dana i on postati šetnica barem donekle slična onoj s početka 20. stoljeća. 

Brijuni – broj stanovnika

Jedan od pokazatelja uspona i padova turističkog raja na Brijunima u 20.st. je i broj stalnih stanovnika na otočju. Godine 1893., kada je Paul Kupelwieser kupio malarične Brijune, na Velom Brijunu je živjelo nekoliko stanovnika. Osim njih, na otočju je bilo i nešto austrougarskih vojnika u vojnim objektima. Kupelwieser je odmah započeo s uređenjem okoliša i gradnjom gospodarskih zgrada pa je oko 1900. na Velom Brijunu povremeno radilo i do 300 ljudi. Neki od njih postali su stalni stanovnici otoka. Mada su prvi gosti na Brijune stigli još 1896., smještajni kapaciteti tada su bili skromni no njihovim povećanjem povećao se i broj gostiju i broj stanovnika otoka. Oko 1910. Veli Brijun je imao tristotinjak stanovnika, ostali zaposlenici svaki dan su dolazili iz Vodnjana, Fažane i okolice. Ne zaboravite, i obitelj Kupelwieser je živjela na Velom Brijunu. Njihova vila se danas zove vila Zagorka (na žalost, vila nije obnovljena). Pred početak Prvog svjetskog rata, na Brijunima je stalno živjelo oko 700 stanovnika. Neki od njih su se doselili s obiteljima pa je čak otvorena i škola (jedan razred za sve učenike). Naravno, dok je trajao rat na Brijune je dolazio malen broj turista, a osim njih na otočju je boravilo oko dvije tisuće vojnika. Rat je završio raspadom Austro-Ugarske. Talijani su okupirali Istru (i ne samo Istru), a Rapalskim ugovorom iz 1920. godine Istra, pa tako i Brijuni, postali su dio Italije. S Talijanima se turizam na Brijunima promijenio; Brijuni su postali ljetno elitno ljetovalište, više nisu bili klimatsko lječilište kao u vrijeme Austro-Ugarske zbog čega hoteli više nisu bili popunjeni cijele godine. 

Promijenile su se i želje bogataša pa su na Velom Brijunu povećana ulaganja u sport i zabavu. Paul Kupelwieser je umro 1919. i vođenje Brijuna nastavio je njegov sin Karl. Mada se golf igrao na Brijunima od 1906., Karl je dao napraviti moderan golf teren s 18 rupa 1922. godine, a Brijuni su postali poznati po golf turnirima. Povećan je i broj terena za tenis, a 1925. Brijuni su dobili atraktivan i vrlo popularan (ali i vrlo skup) elitni sport, polo. Sagrađena je i konjušnica za 200 konja. Unatoč trudu i ogromnim ulaganjima, pogotovo u polo, Brijuni više nisu nikad dostigli broj gostiju i zaradu kao u prijeratnim godinama. Ogromnim izdacima i slabom zaradom ubrzo se pridružio novi problem. Godine 1929. započela je u SAD velika gospodarska kriza koja se ubrzo prelila i na Europu. Karl Kupelwieser više nije mogao podnijeti financijsku propast predivnog projekta kojeg je započeo njegov otac pa je 1930. počinio samoubojstvo i pokopan je u obiteljskoj grobnici na Velom Brijunu. Godinu dana nakon njegove smrti, 1931. godine, Brijuni su imali 799 stanovnika. Zbog bankrota, 1936. Brijuni su prešli u državno (talijansko) vlasništvo. U ovom razdoblju osim gradnje novog hotela Karmen na mjestu prijašnjeg hotela, na Brijunu je bilo i nešto privatnih ulaganja. Godine 1931. obitelj njemačkog industrijalca Stinnes Fries sagradila je vilu Madonna (danas vila Jadranka), a vojvoda od Spoleta je za sebe sagradio manju vilu (danas vila Lovorka). U vrijeme Drugog svjetskog rata pa do kapitulacije Italije 1943. na otoku su bili talijanski vojnici, a nakon kapitulacije Italije njih su zamijenili njemački vojnici. Zbog vojnika i vojnih objekata na Brijunima, krajem rata otočje su u nekoliko navrata iz zraka napali saveznici i nanijeli veliku štetu (fotografija). U proljeće 1946. Brijuni, s tadašnjih 196 stanovnika, postali su dio tadašnje Jugoslavije. Pedesetih godina 20.st. Brijuni su postali rezidencijalno otočje, a njihovim zatvaranjem za javnost i broj stanovnika se smanjio. Tako je 1961. na Brijunima živjelo pedesetak stanovnika, a 1971. samo 13 stanovnika. Od osamdesetih godina otočje je ostalo bez stalnih stanovnika. I tako su Brijuni u manje od 100 godina, od nekoliko stanovnika devedesetih godina 19.st, preko osamstotinjak stanovnika tridesetih godina 20.st. postali otočje bez stalnih stanovnika. 

Istra - tarantule

Moje znanje (neznanje) o tarantulama do sada se svodilo na slijedeće; pauk je velik, otrovan i nema ga kod nas. Listajući Istarsku enciklopediju shvatila sam da sam neznalica jer, osim što je pauk velik (najveći pauk u Europi), sve ostalo je krivo. Za početak, tarantula ima i u Hrvatskoj i to u Istri, Primorju i Dalmaciji. Osim toga, tarantule nisu otrovne, na mjestu ugriza eventualno može doći do alergijske reakcije. Vjerovanje u opasnost ugriza tarantule došla je u naše krajeve naseljavanjem ljudi s juga Italije, a cijela ova priča o opasnosti tarantula doista se može pripisati samo malenom pauku kojega zovemo crna udovica, a koji živi u Hrvatskoj u istim krajevima kao i tarantula. Vjerojatno je bilo lakše za strašne posljedice optužiti velikog pauka koji doista djeluje zastrašujuće, nego malog pauka crnu udovicu. Ime pauka, kao i termini „tarantizam“ i „tarantela“ (tarantella) nastali su zbog grada Taranta na jugu Italije. Naime, ljudi u Tarantu su vjerovali da je otrov tarantule toliko opasan te može izazvati strašne duševne posljedice (tarantizam). Vjerovali su da će u ozdravljenju pomoći plesanje do iznemoglosti jer će se na taj način otrov izlučiti iz tijela znojenjem. Tako je nastao talijanski narodni ples tarantella. Čak i u plesanju ima trunka istine, pojačana fizička aktivnost može doista pomoći, ali kod ugriza crne udovice, a ne tarantule. 

Pojam „tarantizam“ nekada nije bio povezan samo s posljedicama ugriza tarantule već i s nekim drugim bolestima. Također, ples do iznemoglosti ponekad se prakticirao i u nekim drugim situacijama. Ovaj ples trajao bi danima, bez prestanka. Nevezana za Istru i tarantule, no interesantna (ni to nisam znala) je činjenica da se u nekim dijelovima Europe u srednjem vijeku pojavila svojevrsna kolektivna epidemija plesanja do iznemoglosti, pogotovo u 15.st. u Njemačkoj i Francuskoj. Za takav ples koriste se različiti termini, osim tarantele ovakav ples se naziva i kuga plesa, koreomanija, ples Svetog Vida… Najdokumentiraniji slučaj kuge plesa je slučaj iz Strasbourga iz 1518., kada je plesna histerija zahvatila četiristotinjak ljudi. Slični mada ne tako masivni slučajevi dokumentirani su i u nekim drugim gradovima. Kao u transu ljudi su plesali i plesali danima bez prestanka, a ponekad je upravo ples bio uzrok smrti (zbog iznemoglosti, infarkta, dehidriranosti…). Točni uzroci ove čudnovate epidemije zapravo nisu poznati. Neko vrijeme se nagađalo da je bila riječ o nekom heretičkom kultu (što čak ni po opisima slučajeva nije izgledno). Odbačena je i teorija da je uzrok bilo masovno trovanje gljivicama na raži. Najvjerojatnije objašnjenje je masovna histerija do koje je dolazilo zbog teškog života, neimaštine, gladi, straha zbog tadašnjih epidemija kuge i stresa uslijed svakodnevnog svjedočenja umiranju rođaka, prijatelja, susjeda… Pitate li se što radi fotografija sa suhozidom i kažunom u ovom tekstu, tarantulu nisam vidjela, pauka se bojim, a čim u Istri vidim crnog paučića s nekim točkicama po tijelu bježim, bila to crna udovica ili ne. Fotografiju iz okolice Vodnjana sam odabrala samo zato jer se crne udovice vole skrivati u suhozidima. Za razliku od crnih udovica koje pletu paukove mreže tarantule se skrivaju u rupama u zemlji. 

Opatija – obitelj von Hortenau

Zasigurno Opatija nije imala puno stanovnika o kojima se toliko tračalo. Obitelj Hortenau već sam ukratko spomenula na blogu, no priča o njima je doista interesantna. Priča o njima je priča o skandalima bečkog dvora, to je i priča o mladom otorinolaringologu Juliusu Cohnu i bečkoj balerini Marii Schleinzer, ali i o životu u Opatiji dok je bila u sastavu Austro-Ugarske pa zatim o Opatiji u vrijeme Italije. No krenimo od početka, a početak priče je, barem što se tiče Opatije, dolazak mladog liječnika Juliusa Cohna (kasnije Julius von Hortenau) u Opatiju. Cohn se rodio u Beču 1868., završio je medicinu i postao otorinolaringolog. Nakon poslovnog razočarenja (izostanka napredovanja u karijeri mada mu je to bilo obećano) Julius Cohn se odlučio na veliku promjenu u životu, preselio se krajem 1897. iz Beča u Opatiju. U Opatiji je otvorio malu liječničku ordinaciju koja se nalazila u vili Felice (današnja adresa vile je Ulica Maršala Tita 132). Unatoč teškim počecima, za nekoliko godina doktor Cohn postao je poznat građanin Opatije i cijenjeni liječnik pa je 1901. otkupio cijelu vilu Felice i proširio liječničku ordinaciju. Iste te godine (1901.) u Opatiju se doselila poznata bečka balerina, Maria Schleinzer (1874-1949) sa devetogodišnjim sinom Alfredom i sedmogodišnjom kćerkom Hildegard (Hildom). Svi su znali da je otac Alfreda i Hilde habsburški nadvojvoda Otto Franz Josef (mlađi brat Franje Ferdinanda i nećak Franje Josipa). Otto Franz Josef je od 1886. bio u dogovorenom braku s Marijom Josipom Saskom i s njom je imao dva sina. Ponekad bi takvi dogovoreni brakovi funkcionirali no to definitivno nije bio slučaj s ovim brakom. Cijela monarhija brujala je o preljubima i feštama Otta Franz Josefa, a njegova veza s bečkom balerinom Mariom Schleinzer kao i činjenica da imaju dvoje djece bila je javna tajna. Naravno, svi detalji o ulozi Franje Josipa u ovoj opatijskoj priči nisu poznati (vjerojatno to nikada ni neće biti) no nije teško zaključiti da je bečkom dvoru bilo u interesu prekinuti vezu Otta i Marie i pokušati umanjiti negativan publicitet za kojega se tako svojski „brinuo“ Otto. Vjeruje se da je ključnu ulogu u preseljenju Marie Schleinzer s djecom u Opatiju odigrao upravo Franjo Josip. Naravno, možemo spekulirati i dalje i pitati se da li je slučajno Maria stigla u Opatiju baš 1901., iste godine kada je mladi liječnik Cohn uspio zaraditi dovoljno da otkupi cijelu vilu Felice. Bila to slučajnost ili samo dio dogovora između Franje Josipa i Juliusa Cohna, nevažno je jer ubrzo su krenule pripreme za vjenčanje Marie i Juliusa. Za sklapanje crkvenog braka trebalo je riješiti još jedan problem; doktor Cohn je bio Židov, Marija je bila rimokatolik. Prva zamisao je bila sklapanje braka u sinagogi u Trstu pa je Maria u lipnju 1902. i službeno prestala pripadati katoličkoj crkvi. Taman kada su svi pomislili da će ići na vjenčanje u Trst, tršćanski rabin odbio ih je vjenčati. Zatim je Julius Cohn u srpnju 1902. napustio židovsku vjeru i time su se zadovoljili zakonom predviđeni uvjeti za sklapanje ako ne već crkvenog onda barem civilnog braka što je i učinjeno 26. srpnja 1902. Nekim čudnovatim putevima Maria je 1903. ponovno postala vjernica, pa je njihovo drugo vjenčanje, ovaj puta crkveno (u crkvi Svete Ane u Voloskom) održano 23. svibnja 1903. Iduće godine (21. svibnja 1904.) Maria i Julius dobili su sina, Hansa. 

Liječnička ordinacija dr. Cohna i dalje se nalazila u vili Felice, a obitelj je živjela u vili na fotografiji za koju se šuškalo da je novopečenom bračnom paru kupio, niste ni sumnjali, Franjo Josip. Današnja adresa vile je Ulica Maršala Tita 137. Vila je sagrađena krajem 19.st., neki je zovu vila Glax (prvi poznati vlasnik vile bio je liječnik Julius Glax, bečki sveučilišni profesor), a neki je zovu vila Panciera (u vrijeme Italije, osiromašena obitelj Hortenau prodala je vilu Luigiu Pancieri). Osim vile, još se nešto izmijenilo nakon vjenčanja. Julius Cohn je dobio plemićku titulu i postao je Julius von Hortenau. Julius von Hortenau je postao vijećnik Liječničkog povjerenstva u Opatiji, član uprave banke, a 1907. bio je među malobrojnim osnivačima Zemaljskog turističkog saveza čiji je cilj bio razvoj turizma u austrijskom primorju. Zahvaljujući ovom savezu u Opatiji je realizirano niz projekata, među njima je i produženje poznate šetnice uz more sve do Ičića. Julius von Hortenau prionuo je zatim i novom projektu, organizaciji Jadranske izložbe u Beču čime je želio hrvatsku obalu (tada obalu Austro-Ugarske Monarhije) i njezine stanovnike i kulturu predstaviti stanovnicima Beča. Izložba se održala 1913. i završila je financijskim fijaskom, a Julius von Hortenau bio je razočaran nezainteresiranošću Beča za druge narode u monarhiji što je i glasno komentirao. Zapravo, Julius von Hortenau je na neki način bio ispred svoga vremena, bio je slobodnomisleći čovjek čija razmišljanja nisu definirali uski politički interesi vladajućih, volio je svoju državu no bio je svjestan njezinih slabosti. Tek nakon propasti monarhije mnogi su shvatili da možda do propasti države ne bi niti došlo da je bilo više ljudi koji su razmišljali poput von Hortenaua. Kada je započeo Prvi svjetski rat von Hortenau je radio u Austriji u bolnici u kojoj su se liječili vojnici. Nakon rata vratio se kući no u Opatiji ga je dočekala nova država, Italija, i potpuno nove okolnosti. Talijani su mu čak oduzeli radnu dozvolu (kasnije ju je uspio ponovno dobiti), a s obzirom na prijašnju povezanost s bečkim dvorom talijanska policija je pažljivo pratila njegovo kretanje. Italija je uvela protužidovske zakone godine 1938. i tada su mu oduzeli građanska prava. Strahote Drugog svjetskog rata nije doživio, umro je u Opatiji od posljedica moždanog udara 1941. godine. Njegova supruga Maria von Hortenau, nekadašnja poznata bečka balerina, umrla je u Opatiji 01. lipnja 1949. u vili koja je već bila nacionalizirana. Njezin sin Alfred (sin kojeg je imala s nadvojvodom Ottom) postao je bankar, 1925. iz Opatije se preselio u Zagreb, a zatim je zbog rasnih zakona otišao u Švedsku pa u Ameriku. Kćer koju je Maria imala s nadvojvodom Ottom , Hildegarde, udala se 1922. za bogatog Mađara Mihaela Paola Kuczora. Živjeli su u Opatiji, bavili se cvjećarstvom i njihova ostavština u Opatiji su famozni Amerikanski vrtovi koje možete posjetiti. Početkom Drugog svjetskog rata otišli su u Mađarsku. Hans, sin Marie i Juliusa, postao je inženjer. Zbog rasnih zakona 1941. Hans je otišao u Švedsku. A nadvojvoda Otto? Nakon što je Franjo Josip riješio „problem“ Marie i Ottove vanbračne djece njihovim preseljenjem u Opatiju, nadvojvoda je nastavio sa skandalima. Umro je 1906. od posljedica sifilisa. Posljednje mjesece njegova života njegovala ga je njegova zadnja ljubavnica, pjevačica Louise Robinson, s kojom je, ako se ne varam, imao kćer. Većinu podataka koje sam spomenula u ovom tekstu pronašla sam u jednom genijalnom članku Borisa Zakošeka „Doktor i balerina“ koji je objavljen u Sušačkoj reviji broj 58/59.